U nemačkom porodilištu
Politika 10.04.2021
Pogledam prozor i setim se kako sam prošli put u banjalučkom porodilištu na prozor stavljala deku jer je decembarski vetar na Paprikovcu hladio sobu. Razmišljam zašto je kod nas pokidano, staro i puno žohara, zašto česme ne rade i kako smo posle porođaja morale čekati red na jednu tuš kabinu. Na žalost, kod nas je sve istrunulo i dušek na krevetu, i odnos prema ljudima. Sve.
Sa sobom sam ponijela miris opalog lišća banjalučkih lipa po kojem gaze prolaznici, redosled zgrada u ulici kojom sam prolazila i sve druge lijepe trenutke. One one zbog kojih sam otišla ostavila sam zaboravu. Krenem dalje kroz život kao da sam se rodila i živjela baš tu gdje sam sada, jer ne kažu džabe, da se na bolje lako čovjek navikne. Bilo mi je čudno da me na samom ulazu dočekaju sa osmehom. Nemam osjećaj krivice što sam morala doći, a ne osjećam ni bolnički
