Daleko od Budve

nekad se sapletemo i skotrljamo niz brdo, uz more polomimo na glagole htijenja, biramo najtrošnije komadiće i bušimo ih iglom, kao školjke, kroz sitne otvore provučemo tanan konac koji nisku drži na vratu, nevidljivu, za-svaki-dan, ipak, ona privlači poglede, i nevolju, koja voli da se ponovi tamo gdje se teško odvajamo od srca, zato smo njegove najsjanije krhotinice ostavili u pijesku, na početku pjesme. uvijek ih nađu neka djeca – trguju njima, bace ih u more,