Zbogom, Pessoa

Tako završava ljubav. Uvijek u tuđoj zemlji, pod nebom koje netko prisvaja nazivajući ga svojim niječući njegovu beskonačnost, zaboravljajući da čak i kiša putuje poput zgužvane košulje u kuferu oblaka od grada do grada od jedne do druge podstanarske sobe. Bacio sam oblutak naše sreće na dno rijeke, u Tagus, šutljiv i mrzovoljan, trbuh koji može progutati i ljubav i život i sve što inače ide k vragu. Prozori Alcantare otvoreni poput lepeza na ljepljivom morskom