Hoćemo li ikad više kihati kao slobodni ljudi?

Evo što mi prvo na um padne kad zamišljam kraj epidemije: E, da ovo već jednom prođe, pa da mogu punog srca kihnuti! Često mi, naime, dođe da kišem, pogotovo u proljeće. Reagiram na polen, na svježe pokošenu travu i na sijeno, ali i na hladnoću, prašinu i jako svjetlo. Čim sunce izbije iza oblaka, ili me autocesta navede da se očimice sa suncem susretnem, ja počinjem kihati. Tako je, vjerujem, za većinu ljudi. A svaki put kad u javnosti kihnem – a to se usuđujem