Silvija Plat: Mjesec i tisa

Ovo je svjetlost uma, hladna i planetarna. Stabla uma su crna. Svjetlost je plava. Trave polažu svoj bol pred moje noge, kao da sam Bog, Bockaju moje članke i mrljaju svoju poniznost. Dimne, sablasne magle nastanjuju to mjesto Odvojeno od moje kuće nizom nadgrobnog kamenja. Naprosto ne vidim kamo se stiže. Mjesec nije izlaz. I sam je lice, Blijedo kao zglob prsta i strašno uznemireno. Povlači more za sobom, kao mračan zločin; ćuti Sa O-zjalom potpunog očaja. Ovdje