Reska kao soldateska

Žena koja sama sebi pisma škraba, Pognuta nad tekom, pored neke ceste. Gdje zima na krutost izdaje ateste, A stabla su stara, tužna, puna svraba. Žena što kroz prozor zuri u tišini, I šalicu mlijeka dijelila bi s nekim. Pruža željnu ruku k uvojcima mekim, I brodove crne prati u daljini. Ona riječi gladi izvan gramatike, U gugutu ptice traži mrvu sklada. I ničega nema tamo gdje strah vlada: Gusjenice mrve okvire i slike. S vrećicom zamiče u ulicu slijepu, Noseći