Damir Karakaš: Neki ljudi sumanuto trče za mnom

Dišem; ujednačavam disanje: stalno poput lutke otvaram i zatvaram oči, očekujući da se svaki put kad ih otvorim iznova probudim; pokušavam u svojim zamršenim mislima uspostaviti bilo kakav red; uz mene i dalje stoji ona liječnica duga bijela vrata: ponekad ispod plahte mičem prstima na nogama, uvjeravajući se tako u svoje postojanje: strah me nekih drugih pokreta; jakih i iznenadnih bolova. Mičem sve jače palčevima, do kraja mogućnosti, i čini mi se da ako to ne