Kako mi je Mikhail spasio glas

Sjećam se krvavih koljena moga djetinjstva, krvavih od slobode i radosti, od nevinosti, od bezgraničnih mogućnosti koje su ležale pred nama i čekale nas, zvale u svoj zagrljaj, pružale nam svoje ruke. Bijele i čiste, prazne i tajnovite. Ništa nije bilo tuđe i neostvarivo, ništa oporo i opasno. Sve je bilo naše i na dohvat ruke, a mi smo se smijali i nebu i prosutim špekulama i zavezanim brodovima u rijeci koji su čeznuli da vjetar još barem jednom solju pomiluje