Kad pustim stvari

Kad pustim stvari iz ruku, ja odahnem. Odmorim se na klupi, jabuku grizem. Nekoj rodi na stupu prstima mahnem: “Odlazi, velika ptico, neće biti reprize!”. Kad mi svejedno bude kakvo je vrijeme, Jer mi u srcu vlada samo mir i bonaca, Ne razdiru me više kajanja i dileme; Čekam da jesen lišćem staze mi potaraca. Ne čitam tuđe pjesme, ne kidam pogače tuđe. Ne zapitkujem više gdje sam pogriješila kobno. Puštam da zmija od svjetla u tunel uma uđe, I da me otrovom zbilje