Danijel Dragojević: Ime

Iznenada vidim, izgubio sam ime jednog korova što sam ga, moglo bi se reći, od rođenja imao. Nema ga unutra, nema ga vani, nema ga, kao da ga nikada nije ni bilo. Ah, ne bih (kažem), ne dam ga, ne bih ga rado izgubio. Mora da je tu negdje blizu, mora da postoji neki neobično jednostavan trik da ga prizovem i sačuvam. Zatvaram oči, utihnuo sam; ne sliku, glazbu molim da odnekle dođe, da mi pomogne, da donese to nekoliko glasova, slova, to nešto sada sve i ništa.