Vesna Parun: Naš bijeli konj

Pa ti se ne sjećaš naljepšeg iz priče izmišljeni jahači na rubovima u divljini vjetar je pozlaćen od odjeka tih stopa kroz trave i smeđu rijeku do mene dopiru katkad njihove misli u grivi mu sunce sjedi Njegova plava kuća, rijetki šumarci, i dim i sve male životinje znaju da čeznu Od sluti da iza brda uvijek zalazi sve.