Česlav Miloš: Susret

Vozili smo se u cik zore po smrznutim poljima, Crveno se krilo dizalo, još je noć. I zec je pretrčao naglo, tik ispred nas, A jedan od nas rukom pokazao je na nj. To je bilo davno. Danas već nisu živi Ni zec, niti onaj koji je na nj pokazivao. Ljubavi moja, gdje su, kamo odlaze Sjaj ruke, pravac vožnje, škripa snijega – Ne pitam to u tuzi već u zamišljenosti.