Vesna Parun: Baklja

Sve što je moje u zemaljskoj glazbi, nemir drveća, teški sklad ravnice, tišina koja o čelo se razbi i šumna svjetlost zvijezde izdajnice, sve što se valom moje noći hrani i budnoj mi o kamen krvi tuče, o prag je neki udaralo davni glasom mora, pjesmom što jauče. I kad sav nataloženi jad ko baklja šikne uvis, naglog milja prostruji topla nit; moj duh se sjeti ganuća ljubavi. Bezutješno tad prepoznam, puna božanskoga smilja, jutarnju pticu što mi snom preleti.