Antun Gustav Matoš: Jesenje veče

Olovne i teške snove snivaju Oblaci nad tamnim gorskim stranama Monotone sjene rijekom plivaju Žutom rijekom među golim granama. Iza mokrih njiva magle skrivaju Kućice i toranj, sunce u ranama Mre i motri kako mrke bivaju Vrbe crneći se crnim vranama. Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu Tek se slute ceste, dok ne utonu U daljine slijepe ljudskih nemira Samo gordi jablan lišćem suhijem Šapće o životu mrakom gluhijem. Kao da je samac usred svemira.