Branko Ćopić: Nasamareni vodeni đavo

Na ravnom proljećnom suncu sjede čiča-Dinjar i mladi inženjer Kosta i prepiru se. – Ko kaže da nema đavola?! – viče čiča i tako bulji oči da se u njima ogleda čitava susjedna planina, nebo nad njom i na nebu dva oblaka. – Nema, pa nema! – mirno tvrdi inženjer i u njegovim nasmijanim očima vidi se čitav čiča s dva sijeda brka i s jednom ogromnom lulom, koja se dimi kao lokomotiva pionirske željeznice. – A ja ti ipak tvrdim da u ovome klancu ispod nas ima vodeni