Bertold Breht: Pjesma mojoj majci

Ne sjećam se više njenog lica onakvog kakvo je bilo kad nije imala bolove. Umorno je sklanjala crne vlasi sa čela, koje bijaše suvonjavo, I ruku joj još vidim kako to čini. Dvadeset joj je zima prijetilo, bezbrojne joj bjehu patnje, smrt je se stidjela. A onda je umrla, i nađoše dječije tijelo. Odrasla je u šumi. Umrla je među licima što su je odveć dugo gledala kako umire pa su otvrdla. Oprostiše joj što je patila, ali je bludjela među tim licima dok nije klonula.