Momčilo Nastasijević: U srce kao nož rođeni zarije se krik

Ni reč, ni stih, ni zvuk tugu moju ne kaza; a duge sveudilj neke nebo i zemlju spaja i spaja luk. 2 I krenem, i rodna kob sve dublje me koreni. I kriknem, i u srce kao nož rođeni zarije se krik. 3 I krvlju tu pa tu materom krug. A svićem sa zorama, a s večeri setno nestaje me za gorama. 4 I nemo iz tvari tugom objavi se drug. I tugom zacvrkuće tica i zazeleni lug. 5 I sekira kad ljuto zaseče dub; i jagnjetu vuk – kosti kad mlavi zub; nemo sve svemu tugom verni