Uz izložbu akvarela boška vukojevića u malom likovnom salonu u gradu-kutiji
Dnevnik 16.07.2024 | Dnevnik.rs
Ima tome, evo, šest desetleća kada sam, kao dečarac, iskradajući se iz roditeljskog doma, dok se hvatao prvi mrak, osvrćući se levo-desno, započinjao razgovor sa svetom nevidljivim, čije sam prisustvo itekako osećao, sluteć da i u njemu svi besporetci po poretku nekome deluju. Ti davni, ranovečernji, izlasci, sada znam, omogućili su mi najneposrednije suočenje s tamnicom u koju smo pali i mi, u kojoj čovek može da živi, obodrili me da se, vremenom, ne osvrćem nasumice, već da pogled usmerim ka gore, ka
Sa svešću, kakvom-takvom, da, sem stvari poleznih i zabavnih, postoje i stvari strašne i da sa zlatookih visina, iz boljih i srećnijih svetova, naša zemaljska palata gubi i svoju gordost i svoju simetriju. A jedno desetleće nakon toga, u potrazi za slobodom, prikraćenom nepodnošljivim osnovno-školskim i gimnazijskim okovima, stigav u Novi Sad, očas sam stupio u službu dve divne kuće. Jedna je bila Tribina mladih, sadašnji Kulturni centar Novog Sada, druga Akademija
