Jedno sjećanje na Milana Milišića
SEEbiz 05.10.2016 | Vedran Benić
Ulica koja će se zvati mojim imenom Neka bude strma Neosvjetljena — Gospoda da u njoj slobodno prnu Pijanci da puste glasa, mačke Da se prče u veljači Kiša da je dere Studen u studenom Kozomor i tlapnja besanih daju joj boju I ti, još dijete Da se prvi put u njoj poljubiš S jednim, sklapajući oči Upućujući svoje čiste misli Onom drugom.
U ovoj pjesmi Ulica koja će se zvati mojim imenom iz zbirke Zgrad (1977), sav je Milan kakva sam ja znao. Imao sam sreću da, tamo negdje sredinom sedamdesetih godina, budem jedan od onih mladaca koje je Milan Milišić »pripustio« da mu budu društvo. Jer, definitivno, za tako nešto bila je potrebna Milanova volja. Nije bio od onih koji bi trpjeli nečije društvo, igrajući neku društvenu ulogu. »Vesela družba / Evo već i ponoćne metamorfoze prelaska
