Pjesma o Hadžetu

Nad Nad Hadžetom nadvila se tuga, Strijeljaše nam najboljega druga. Na majčina pokucaše vrata, Odvedoše nam nedužnoga brata. Za njim majka plače, bolne suze lije, Dok s’ očajem drugog sina krije. ’’Nek odvode majko, nevin sam k’o rosa, Budi zemljo naša, na nas ponosna.’’ Na kućnome pragu, na rastanku samom, Dušmani prekriše to ognjište tamom. ’’Kriv nisam majko, to znadi oče, Ostade sine ti meni siroče!’’ Uzeše ga majci, od oca ga oteše, Na