Očev zagrljaj

Jučer je zaista bio Svjetski dan sreće. Možda baš i jeste, ne znam, jer odavno ne znam šta je sreća. Odavno je nisam osjetio svim svojim bićem i srcem i tijelom i dušom svojom. Možda je to posljednji put bilo onda kad me babo Rifet pred kućom tetke Sabahete ugledao. Potrčali smo jeden prema drugom i najčvršće što može neko da zagrli, zagrlio me. Te se sreće sjećam, ostale sve blijede naspram nje. Bilo je to nakon njegovog povratka iz Užica sa