Za solidarnost i razbor

Stajala sam nasred dnevne sobe i kroz prozor gledala kako se njiše magnolija, kako se ljuljaju zlatni konjići obješeni na prozor, kako se ljulja jelka, slušala kako vani zavijaju i laju psi, kako susjeda viče u panici. Imala sam dojam da sam na brodu ili splavi, na uzburkanom moru. Kao da je tramontana. I ja ne mogu ništa. Baš ništa. Onako kako mi se čini da ne mogu pomoći izbezumljenim očima iznad maski. Jer: oduvijek mi se činilo da se sve može riješiti