Bojana Guberac: U Zagrebu kad nikog nema

Ako me sretneš nekad i čudno ti zazvuči moja strašna lamentacija Kada oči su mi divlje, a suza sprema sačekušu To ja baš kad ne trebam talasam Vjerojatno, uz čašu rakije, strašno ću ti biti topla, draga dok okolišam oko nekih sitničavih ideala Ne vjeruj mi kad ti kažem da je prije bilo bolje Ni da su dani bili življi I da se više moglo, i da je netko htio Sve će to biti moji davno odbrojani sati Sitne sekunde vriska dok nas se varalo da imamo zbog čega pasti I da