Abdulah Sidran: Da su meni Kari Šabanovi

Sve rjeđe otvaram kartonske kutije s fotografijama i fascikle s maminim i tatinim pismima. Nemam više snage za jaka osjećanja. Sklanjam se pod krov tuge, u njedra melanholije. Ona grije, ne izgoni iz pluća krikove. Nego vlaži oči i malčice pomuti vid. Ali grije. Melanholija. U sjećanje priziva samo ono što duša može podnijeti. Kakvu mladalačku zgodu, kakav, davno pobjegao, djevojački smiješak. Poneki zaboravljeni stih, kakav starinski katren. Sjećanje me lakom