Ljubomir Živkov: Kako to da smo postali baš ovoliko neustrašivi?
RTV 09.01.2016 | RTV
| Foto: RTV

FARKAŽDIN - Sve do polaska u školu, ili da kažemo sve do deseterca, mislio sam da nisam plašljiv: pa nosio sam večeru na cigljanu koja je bila ispod groblja, dođeš do kraja sela, prođeš kroz Jamure, i na mesečini koju dotad nisi ni primećivao ugledaš srebrnu traku Tamiša: Selište!
Pre toga na tebe laje trideset sedam kera, tvoje je da ne bežiš, nego treba da se sagneš, kao da si ugledao polutinu ciglje kojom ćeš vođi čopora skrjati nogu, groblja se tek ne boj, niko odatle ne može da ustane, a kad bi i mogo, ne bi mu bila prva briga da tebe vija i da te davi, pomrčina je ništa, nema ništa noću što nisi danju već vidio, samo nema vedla. Tako se ja, naoružan samo ručkonošom u kojoj je topli obrok,