Slavko Jendričko: Naježen od jezika

Snažnim udarcima glavom po plavoj boji pločica obznanjujem univerzumu prestani aplaudirati jezikom od kojeg sam se naježio zapečatio mi je usta pogled posljednje što uspijevam vidjeti unezvijereni je vjetar njiše na granama odbačene vrećice pune obješenih planeta osmijeha čudotvornih djevojaka s kava vrte se u glavi odgađajući kobnu eksploziju strašnog praska ne bih više mogao slagati svijet ni s novim riječima ni s lego kockicama.