Silvija Plat: Posljednje riječi

Ne želim običan sanduk, želim sarkofag S tigrastim prugama i na njemu lice Okruglo kao mjesec, što zuri uvis. Želim ih gledati kada dođu Krećući se među nijemim rudama, korijenjem. Vidim ih već – blijeda, zvjezdano daleka lica. Sad nisu ništa, nisu čak ni bebe. Zamišljam ih bez očeva i majki, kao prvi bogovi. Pitaće se bijah li važna? Ušećeriću i sačuvati svoje dane kao voće! Moje se ogledalo magli – Još nekolika daha i neće više uopšte ništa da odražava. Cvjetovi