Može i ovako
Nedeljnik 27.03.2024

Dok čekam autobus koji kao da nikada neće doći, u kraju u kom ne živim, spazim psa, matoru uličarku koja leži ispred zgrade.
Ispod nje je tanki dušek prekriven ćebetom, očigledno je domaća i dobrodošla. Kučka iz kraja. Debela je i seda, izgleda kao da ima sto godina. Mirno spava pa joj se ne obraćam, iako imam tendenciju da popričam sa svakim psom i svakom mačkom koju sretnem na ulici. Ne deluje ni gladno ni žedno. Opružena je celim telom na dušeku, što znači da je opuštena, što dalje znači da je ovde niko ne dira. Ovo je njeno mesto. Danas takvih mesta nema mnogo. Ljudi su kivni na svoj