Iz čijih ruku uzimamo hostije i nafore, čije štivo čitamo
Danas 30.10.2020 | Piše: Zlatko Paković
Glavna odlika kratkog romana Darka Cvijetića „Šindlerov lift“ (Schindlerov lift), u tome je što progovara i na mrtva, nasilnom smrću zanemela usta žrtava etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva u Prijedoru 1992, 1993. godine, ne ustuknuvši da dželatima ostavi realna njihova imena, koja pred svetom i dan-danji mirno nose.
Veliko književno delo, najverodostojnije je svedočanstvo. Njegova veličina, da se razumemo, u ljudskom je podvigu njegovog pisca, koji u njega zalaže građansku svoju sigurnost. Nema potkupljivog znanja. Zato ovde govorimo, najzad, o knjizi znanja, a ne tek o znalački napisanoj lepoj literaturi. Govorimo, dakle, o retkom slučaju kad se otpor građanina pretvara u njegovoj knjizi u estetiku otpora, kad se bolni doživljaji čiste savesti pretvaraju u razgovetnu svest o
