Abdulah Sidran: Tuga

Tuga ima šape od svile, i hod mačiji. Plovim nebesima, sretan, dok milujem kosu djetinju, a ona se, niotkud, prikrade, posred mi duše legne: pretvori me – u avetinju. Zaboravim, ponekad, ko sam i šta sam dok žmirim, i puštam da muzika, u jeziku nijema, kovitla me i opija. Odnekud, niotkud, preplavi me ona, kao kakva nježna krvopija. Da mi kaže ko sam. I da ne da baš ono što hoću: da to ne znam, i da me nema. Umijem, kad duša poželi i hoće, skloniti se u kristalno