Fusnotica u crnoj hronici srpskog kriminala: Kritika filma „Indigo kristal“
Nova 15.03.2023 | Autor:Slobodan

Možda je do mene i moje depresije (usled "stanja u Srbiji"), ali teško je prihvatiti film u kome su vam junaci daleki, odvratni i to što ne osećate nikakvu empatiju prema njima (čak šta, radije bi da ih "ne gledate") u vama stvara osećaj griže savesti i proziva vas za vašu sopstvenu nečovečnost. „Indigo kristal“ (2023, r.
Luka Mihailović) Luka Mihailović se svojim debijem nadovezuje na akutelni trend filmova izraslih iz „Rana“ (pa i „Do koske“) u kojima rezonuje duh najogavnijih „devedesetih“ kroz bavljenje (novim) mladim kriminogenim grupama i time kako one iznose i amortizuju sveopšte stanje u srpskoj državi. Junaci filma, pohvalno izmeštenog iz Beograda u Šabac, su dve fiktivne generacije (izvinjavam se ako podela stvarno postoji): „Indigo“ (1988-1998), koji su sjebani i