"Radije će umreti pokušavajući da uđu u raj nego što će se prepustiti sporoj i beznadežnoj smrti"
Nedeljnik 23.11.2018

Kuda idu? U Sjedinjene Američke Države, naravno. Zašto? Zato što je to zemlja u kojoj ima posla, gde bi mogli da zarade i odakle bi mogli da šalju pakete svojim porodicama kako bi ih spasli od gladi i beznadežne srednjoameričke skrajnutosti, jer tamo ima dobrih škola, bezbedno je i primenjuju se zakoni koji u njihovim zemljama ne postoje, piše Mario Vargas Ljosa
Kada su 13. oktobra 2018. izašli iz grada San Pedro Sula u Hondurasu, bilo ih je svega nekoliko stotina. Tri nedelje kasnije, dok pišem ovaj članak, već ih ima bezmalo osam hiljada. Pridružio im se veliki broj Salvadoraca, Gvatemalaca, Nikaragvanaca i nesumnjivo poneki Meksikanac. Prešli su hiljadu i nešto kilometara; danonoćno su hodali, spavali na putu, jeli to što bi im milosrdni ljudi, jednako bedni kao i oni, usput doturili. Upravo su ušli